Stoga, kada Isus traži od vas i mene da se »pokajemo« on nas poziva da promijenimo svoj um, svoje znanje, svoj duh – čak i način kako dišemo. On traži da promijenimo način kako volimo, razmišljamo, služimo, provodimo svoje vrijeme, odnosimo se prema svojim ženama, podučavamo svoju djecu i čak brinemo se za naša tijela. Ništa nije više oslobađajuće, više oplemenjujuće ili ključnije za naš osobni napredak od redovitog, svakodnevnog usmjerenja na pokajanje. Pokajanje nije događaj; ono je proces. Ono je ključ za sreću i mir uma. Kad je udruženo s vjerom, pokajanje otvara naš pristup moći Pomirenja Isusa Krista.

»Mi možemo činiti bolje i biti bolji«, Opći sabor, travanj 2019.

Evanđelje Isusa Krista daje nam izazov da se promijenimo. Izraz »pokajte se« najučestalija je poruka, a pokajanje znači odbacivanje svih naših običaja – osobnih, obiteljskih, etičkih i nacionalnih – koji su u suprotnosti Božjim zapovijedima. Svrha je evanđelja preobratiti svakidašnja bića u celestijalne građane, a to zahtijeva promjenu… Isus nam je zapovjedio da volimo jedni druge i mi pokazujemo tu ljubav načinom kako služimo jedni drugima. Također nam je zapovjeđeno da volimo Boga i mi pokazujemo tu ljubav neprestance se kajući i obdržavajući njegove zapovijedi (vidi Ivan 14:15). A pokajanje znači više od odbacivanja naših grijeha. U najširem smislu ono traži promjenu, odbacivanje svih naših tradicija koje su u suprotnosti Božjim zapovijedima. Kako postajemo puni sudionici u kulturi evanđelja Isusa Krista, postajemo »sugrađani svetih i ukućani Božji« (Efežanima 2:19).

»Repentance and Change«, Opći sabor, listopad 2003.

Veća svetost neće doći ako je samo tražimo. Doći će kada činimo ono što je potrebno kako bi nas Bog promijenio.

»Svetost i naum sreće«, Opći sabor, listopad 2019.

Naša spremnost da se pokajemo pokazuje našu zahvalnost za Božji dar i za Spasiteljevu ljubav i žrtvu za nas. Zapovijedi i svećenički savezi daju nam test vjere, poslušnosti i ljubavi za Boga i Isusa Krista, no što je još važnije, oni daju priliku da iskusimo ljubav od Boga i primimo punu mjeru radosti u ovom životu i u životu koji dolazi… Sjetite se: nebesa neće biti ispunjena onima koji nisu nikada griješili već onima koji su prepoznali da su skrenuli s puta i koji su ispravili svoj put kako bi se vratili na svjetlo evanđeoske istine.

Što više cijenimo riječi proroka i primjenjujemo ih, lakše ćemo prepoznati kad se odmičemo od puta – čak i ako se odmičemo samo nekoliko stupnjeva.

»A Matter of a Few Degrees«, Opći sabor, travanj 2008.

Poziv na pokajanje rijetko je glas ukora, već je radije to brižna molba da se okrenemo i ponovno usmjerimo prema Bogu. To je poziv brižnog Oca i njegovog Jedinorođenog Sina da budemo više nego što jesmo, da posegnemo prema višem putu života, promijenimo se i osjetimo radost obdržavanja zapovijedi. Budući da smo Kristovi učenici, veselimo se zbog blagoslova pokajanja i radujemo se kada nam je oprošteno. To postaje dio nas, oblikujući način na koji razmišljamo i osjećamo… Za većinu, pokajanje je tiho i posve privatno, svakodnevno traženje Gospodinove pomoći da se izvrše potrebne promjene.

Za većinu, pokajanje je više putovanje nego događaj koji se događa jednom. Ono nije lako. Promjena je teška. Ona zahtijeva trčanje u vjetar, uzvodno plivanje. Isus je rekao: »Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!« Pokajanje znači okrenuti se od nekih stvari kao što su nepoštenje, oholost, ljutnja i nečiste misli i okrenuti se prema drugim stvarima, kao što su ljubaznost, nesebičnost, strpljenje i duhovnost. To je ponovno okretanje prema Bogu… Pokajanje nas ne samo mijenja, već i blagoslivlja našu obitelj i one koje volimo. S našim pravednim pokajanjem, po Gospodinovom rasporedu, ispružene Spasiteljeve ruke neće samo obuhvatiti nas, nego će se proširiti i u živote naše djece i potomstva. Pokajanje uvijek znači da je pred nama veća sreća.

»Repent… That I May Heal You«, Opći sabor, listopad 2009.

Promjena našeg ponašanja i vraćanje na »ispravnu stazu« dio su pokajanja, ali samo dio. Pravo pokajanje također uključuje okretanje našeg srca i volje Bogu i odbacivanje grijeha. Kako je objašnjeno u Ezekielu, pokajanje znači »odvrati[ti se] od grijeha… i … raditi po zakonu i pravdi; vrati[ti] zalog… [i] živjeti po zakonima života, ne čineći bezakonja.«… Pravo pokajanje mora uključivati vjeru u Gospodina Isusa Krista, vjeru da nas on može promijeniti, vjeru da nam može oprostiti i vjeru da će nam pomoći izbjeći više grešaka. Takva vrsta vjere čini njegovo Pomirenje učinkovitim u našem životu. Kada »shvatimo nešto poslije« i »okrenemo se« uz Spasiteljevu pomoć, možemo osjetiti nadu u njegovim obećanjima i radost oprosta. Bez Otkupitelja, pripadajuća nada i radost se rasplinjavaju, a pokajanje postaje jednostavno jadno prilagođavanje ponašanja. Ali primjenjujući vjeru u njega postajemo obraćeni na njegovu sposobnost i spremnost da oprosti grijeh… Umjesto izgovora, odaberimo pokajanje. Kroz pokajanje, možemo doći k sebi, poput izgubljenog sina u usporedbi, i razmišljati o vječnoj važnosti naših postupaka. Kada razumijemo kako naši grijesi mogu utjecati na našu vječnu sreću, mi ne samo da postajemo istinski raskajani, već također nastojimo postati bolji… Činjenica da se možemo pokajati jest dobra vijest evanđelja! Krivnja se može »ukloniti«. Možemo biti ispunjeni radošću, primiti otpust naših grijeha i imati »mir savjesti«. Možemo biti oslobođeni osjećaja očaja i ropstva grijehu. Možemo biti ispunjeni čudesnim svjetlom Božjim i »više ne podnaša[ti] boli«. Pokajanje nije samo moguće, već i radosno zbog našeg Spasitelja.

»Pokajanje: Radostan izbor«, Opći sabor, listopad 2016.